Viktrorija Lukas
On децембар 17, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kratka priča, kultura | Ознаке: , , , ,

Zovem se Viktorija Lazarus, neki me nazivaju Silvija Plat. Govoriće se doista mnogo o mom životu, pokušajima samoubistva, psihičkoj nestabilnosti, terapijama elektrošokovima, govoriće o meni kao o predmetu progonjenom, grešnom. Želim da govorim po prvi puto sebi kao vanvremenom stvaraocu, koji je kroz svoja djela vaskrsao kao Žena Lazar, za to je trebalo imati snage.

Moj suprug Ted Hjuz je govorio da sam pisala na koljenima pjesme, tražeći sinonime, govoriće što je i istina da sam pred smrt pisala po pet pjesama na dan „demonskom brzinom“. Vjerovatno ste čuli za zbirku pjesama koja je izdata poslije moje smrti „ARIJEL“.

Snagom polomljene duše i ovo malo preostalih kostiju se nasmijem i zapitam se da li je sinonim za vanvremeni talenat „demonska brzina“.
Možda oni koji ne mogu da podnesu surovost, krvoločnost mase i običnih, koji nisu zajedljivi vaše kože makoliko je drali, u njihovoj primitivnoj inspiraciji su nazvali moje pisanje ovim epitetom. Da govorila sam o sebi, i svaka ova riječ, moje djelo je svjedok mog tadašnjeg života:
Ne bih rekla da je u meni vladala demonska snaga nego možda nega sila u vidu Neba koja je odlučila na vrijeme da prisvoji moj talenat.

„Ovo su moje ruke,
Moja koljena.
Iako sam kost i koža,

Ipak, ja sam ista identična žena.
Prvi put kad se to dogodilo navršila sam deset.
Bio je to nesretni slučaj.

Drugi put sam namjeravala
Istrajati i ne vraćati se više.
Njih sam se se zatvorena

Poput školjke.
Morali su me dozivati i dozivati
I skidati s mene crve nalik ljepljivim biserima.

Umiranje je
Umjetnost, kao i sve ostalo.
Ja to činim izuzetno dobro.

Činim to tako kao da mi je u palku.
Činim to tako kao da mi je stvarno.
Može se reći za to sam valjdaa rođena.

Lako je to učiniti u samici.
Lako je to učiniti vječno i tako ostati.
Ali teatralni

Povratak po bijelom danu
Na isto mjesto, u isti lik, istoj surovoj
Galami što zabavlja se prizorom:

„Čudo“
To me satre.
Naplaćuju
Za zurenje u moje ožiljke, naplaćuju za
Osluškivanje mog srca –
Ono zaista kuca.

A plaća se, i to vrlo mnogo
Za riječ ili dodir
Ili kapjicu krvi.“

Odlomak pjesme „Žena Lazar“

Plaćate li vi riječi izgovorene kroz krv duše koju masa ne prihvata?

Plaćate li odbijanje dodira ciničnih?

Patnju za svojstvenost?

Dajete, takvi kao mi mnogo daju, ruke, koljena, od nas ostaje kost i koža, stvaralaštvo, dok za muke pucanja srca ,dok je nastajalo moje ime, Silvija Plat niko ne pita kako se koža pretvarala u kost, krv u zemlju.

Sakrila sam se u u „Stakleno zvono“, polu – autobiografski roman, vidim da pod to zvono, taj bezvazdušni prostor gdje nisam mogla da dišem stavljaju cvijet bulke.

Znate li kome se polažu bulke na grobove?

Herojima, palim vojnicima,to je znak sjećanja, umiranja i vječnog života.

Oni koji su srcem davali život, tako je i Silvija srce položila zemlji za sjećanje na vječnu umjetnost.
Priča o Viktoriji Lazarus neka ostane zapamćena kao zapis o herojini koji je poklekla pred svojim izvanrednim talentom, predala ga je nebu zajedno sa svojim izmučenim tijelom, dok ga je u amanet ostavila nama.

Postoje rijetki koji su pali posvetivši život umjetnosti, takvi su vrijedni simbolike nebeske i suzne metafizike koju bulkaa nosi.

Jedna od njih sam ja Vikotorija Lazarus, zovite me Silvia Plat.

More news