Sudbina umjetnosti
On јануар 14, 2019 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , , , ,

Da li je istinska umjetnost osuđena na Mocartovu jamu ili Betovenov aplauz?

“Odustao sam prije rođenja, drugačije i nije moguće, ali rođenje mora da se desi, on je bio taj, ja sam bio unutra, ja to tako vidim, on je onaj koji je plakao, koji je video svijetlo, ja nisam plakao, ja nisam video svijetlo, nemoguće je da imam glas, nemoguće je da imam misli a govorim I mislim, radim nemoguće, drugačije i nije moguće, on je taj koji je imao život, ja nisam imao život, život koji ne vrijedi živjeti, na smrt će se zbog mene iscrpjeti, ja ću ispričati priču…”

“Isblapotina 4” – Samjuel Beket

Zašto postojimo?
Što radimo?
Čemu sve ovo što činimo i ne činimo?
Oči će nam ostati bez svejtlosti i u tami će možda jednom zasijati, masa nas guši primitivizmom i….
Stanemo…
Ukočimo se…

Vi, što slikate dođe vam nekad da pocijepate sve svoje slike, zar ne?
Vi, što se bavite muzikom želite da razbijete instrumente ili oduzmete sebi glas?
Vi, što glumite, vi što plešete, vi što snimate filmove dođe vam da sve to uništite?
Mi što pišemo, da, dođe nam da sve to zapalimo, stanemo i kažemo sve nek ide do đavola, sve je ovo luk i voda, ne vrijedi ničemu.

Za koga mi to radimo?
Za koga stvaramo kad razne utvare, neznalice promovišu svoje ogavne “stavove”, tu su svuda oko nas….
Zato ne volim masu, zato ću uvjek pripadati manjini, bolje šaka patnje za zrno istinske umjetnosti nego pregršt trulog zlata zbog uništavanja svog postjanja primitivizmom, prostaklukom i šundom.

Mi se povlačimo, kao uvjek, ćutimo i gledamo…
Kažu vremena su se promijenila…
Za umjetnike nisu, rijetki su oni istinski koje obasja Sunce u nemaštini i gladi za zrno iskre umjetnosti.
One koje obasja zrak, vjerujte mi da su iz sopstvene krvi pretvarali meso, iz lomova djelo, noć su molili za malo zore, iz suza su izlili uspjeh i onda će kraj takvih proći neka masa I reći: “ma lako je njima”.

Kritikovati je najlakše kad nipta ne radite, suditi je najlakše jer to rade oni koji ni sebe pred ogledalom nisu stavili na sud ali zato pomno prate korake koji vode u živo blato, u sve ono što udara šamar umjetnosti.
Pomislim da su istinski umjetnici osuđeni na jamu gdje je Mocart bio bačen, samo danas se oni zakopavaju živi da bi uglačanim pločicama hodale neznalice.

Pomislim u pravu je bio Betoven čije su posljednje riječi bile: “Aplauz, komedija je gotova”.

Tragedija ili komedija?
Borimo se za vazduh dok nam se mnogi smiju u lice, ali tako je bolje, znamo da smo nešto dobro učini čim nas rulja ne prati.

“Sve što ide prije zaboravi. Mnogo odjednom je mnogo. To peru daje vremena da zapiše. Ne vidim ga ali ga čujem tu iza sebe. Tolika je tišina. Kad pero stane ja nastavljam. Ponekad i odbije. Kad odbije ja nastavljam. Previše tišine je previse. Ili je to moj glas slab povremeno, Onaj koji dolazi iz mene. Toliko o umjetnosti i vještini.”

– Samjuel Beket

Tamo gdje smo stali nastavićemo, tamo gdje su pokušali da nam zatvore vrata, kapije otvorićemo, tamo gdje su pokušali da nas ponize umjetnošću odgovorićemo jer nakon svega jedino ona ostaje dok smo tu i posle nas a dok smo ovdje noć za trzaj zore molićemo…

Jer umjetnost onog koji stvara je takva…Dar i prokletstvo, ali to srce se ne bi mijenjalo nizašta na svijetu, jer jeino nam ono ostaje vijerno, ono nas isječe, zaliječi, baci i podigne dok ljudi samo prolaze, umjetnost stvaranja ostaje.

More news