Prosute stijene i skamenjeno more
On јун 20, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , ,

Prosuću stijene, skameniću more, vrati se….
Kamenje me je isjeklo more me je nalilo solju, ti si me preskočio.
Molila sam te da me ne ostavljaš na pučini i da ne zatvaraš ona oronula vrata od kuće, ti si ih zalupio.
Pukotina,ostade žestoka pukotina,
Rez,
Rana u rani,
Šav u šavu,
Bol u bolu,
Suza u suzi,
Nož u stomaku,
Mač u grkljanu.
Ostao je parket, mokar, siv, neko me je tu donio sa stijene baš onda kada si me ti preskočio.
Zaspah ili umrijeh, ne sjećam se tačno,
Nažalost, probudih se,
Opet taj pokret,
Sjećeanje,
Zadah krvi,
Miris sluzi,
Zalutale školjke,
Morska pjena mi se kida pod kosom,
Uzdah smrti se poigrava sa mnom.
Nekako ustanem,
Odjednom se pojaviš i pitaš: „Kako sam?“
– „Super sam, krenulo mi je u životu, malo sam se slupala o stijenu, more me je nahranilo solju, neki ribar me je izvukao na ovaj parket, oprala sam kosu od morske pjene bolom, krvlju i suzama.“
– „Kako si ti? Odavno se nismo vidjeli, mislim, nedavno si me preskočio kao trulog puža.“
– Zašto si mrtva?
– Mrtva?
– Možda jesam ali to ne osjećam, kažu da takvi prestanu nakon patnji da osjećaju bol.
– Vjerovatno sam mrtva, more više ne bi vjerovalo tvojim suzama a stijene bi ti bacile jecaje u najdublji mulj crnine.