Prividno živ
On јул 4, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kratka priča, kultura, Slavica Milošević |

Tijelo beskičmenjaka, žrtva si i taoc propalih zvijezda…
Zuriš u praznu noć, ulice jedva osvjetljene dok kraj tebe prolaze…

Gladni,
Siti,
Zasićeni smrti,
Posvećeni ludaci,
Propalice idealisti,
Čudni,
Arogantni,
Nasmijani,
Duše koje sebe ne prepoznaju.

Gledaj, tek rođeno dijete, prjesjekli su upravo pupčanu vrpcu, doktor ga predaje majici i nemilosti životu.

Pored tebe prolaze djeca…
S desne strane djevojčica trči za majkom dok u letu pokušava da odveže kosu, na travi sjedi autistični dječak, gleda te…

Ne primjećuješ…

Juče te je onaj čovjek pitao za hleb, danas su te zvali iz kancelarije i neki prijatelj te je zamolio za pozajmicu.

Juriš…
Trčiš…
Vrtiš se u krug, sam oko sebe, bez sebe, izgubivši tijelo a da to ne osjetiš.
Živiš da pretekneš život, dok je on pored tebe, prolazi…
Ti gaziš, uporno gaziš u krug.
Listaš,
Pregledaš račune,
Obaraš glavu na sto od muke, brišeš znoj sa čela, lupaš šakom u prazno.
Preko puta majka nosi bolesnog sina koji grca od hladnoće, ti zuriš u sto.
Sutra ćeš izaći, lupiti poštansko sanduče i proći.

Šta ti se danas desilo?
– Ništa
– Baš ništa?
– Ništa.
Pa da, rutina te je ukopala ali ona nije tako loša ima komplikovana rešenja za tvoje jednostavne probleme, to je ono za šta glavu polažeš na sto.
– Ustani!
– Molim?
– Ustani i odlazi!
– Pa idem!
– Prije nego što odeš želim da ti izjavim moje iskreno saučešće, donijela bih ja cvijeće ali ne znam gdje ti počiva duša, kažu da je umrla od sljepila.
– Kakvo sljepilo? Šta pričaš? Pa ja vidim! Odlično vidim!
– Šta vidiš?
– Sat?
– Radno vrijeme?
– Raspored sastanaka?
– Semafore?
Malo se nerviraš, ručaš, nastaviš da se nerviraš, zaspiš, probudiš se i zaključiš da odlično vidiš jer si se probudio. Razumijem te, pacijenti nekad neće da priznaju da su oboljeli. Zavistan si od sebe, ego ti je progutao krv, probio ti je žile, one su iskrzle dušu i onda je nastupilo sljepilo.

Sada ćeš zalupiti vrata? Zalupi!

Znaj da…
Prolaziš dok te mnogi gledaju, ukoliko progledaš uplašićeš se svog lika i pomislićeš da si živio u lošem mitu koji se igrao života.
Slike prolaze, slike života, one kidaju, obaraju, pred tobom su mnogi padali, živi uirali ali se probudili žilaviji jer su nakon beznačajne smrti u toku života osjetili blaženstvo.

Ti?

Slomljene kičme služiš sebi i kaziš u krug.
Prolaziš i ne shvataš da sve što znači bivstvo i snaga je svaki dan prolazilo pored tebe.
Šteta, žao mi je da položim cvijeće na vrtlog apsurda, cvijeće je živo, dok si ti vjerovao da si živ a zapravo si mrtav.

More news