Pjesnik bola i ponosa – Milutin Bojić
On јул 13, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , , ,

„Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.“

Nek stane vrijeme ukočeno kao svjedok jednog nezaborava, nek more ostavi bljesak gdje popadaše tijela iz prokletog rata.

Ne želim da govorim o biografiji Milutina Bojića, možete je vrlo lako naći na mnogo sajtova, želim samo da istaknem par činjenica.

Milutin Bojić je pjesnik antologije, nek se srame oni koji mu sto godina rođenja nisu proslavili.

Ovaj umjetnik nije napisao nacionalističku pjesmu već humanističku, svako mrtvo tijelo se ne smije zaboraviti, genocidi, logori, besmislena ubijanja, plava grobnica.

Pjesma je pisana da se ne zaboravi, da se pamti, da se uči, da se nad njom plače i da se poštuje svaki narod koji je nevin stradao kao što stradaše vojnici gdje im opijelo bijaše na Krfu.

Da ne bi zaboravili svoje moramo pognuti glave i prema tuđim nevinim žrtvama.
Bio je učesnik balkanskih ratova.

Ovo je jedna od onih pjesama koja se ne recituje i ne sluša bez suza,ja ih ne krijem.

Ovo su stihovi koji izazivaju jezu, hladnoću i neku sjetu koje nema i poštovanje da budemo humani i ljudi prije svega, da ne zaboravimo one koji imaše opelo u moru.

Istiaćiću činjenicu da je Bojić preko Albanije prenio svoju dramu „Uroševa ženidba“ gdje je 1915 bila štampana.

Kasnije je štampao zbirku pjesama „Bola i Ponosa“ u Solunu gdje se nalazi i „Plave grobnica“.

Čitaoci nekad misle da je pisanje slučajni talenat samoiskazivanja, pravi pisci i pjesnici nad svojom pričom ili pjesmom isplaču svoju bol, Bojić je u sebi nosio mnogo boli i očaja koji je prerano okončao u dosluhu s bolešću njegov život.

Umro je u 25. godini, sahranjen je na Zejtinliku, par godina kasnije njegovi podsmrtni ostaci su prebačeni za Beograd.

Pjesnik bola i ponsa nam je ostavio antološku pjesmu da je čuvamo, pamtimo, da se sjećamo, da ne zaboravljamo, da budemo humani i da poštujemo svaku nevinu stradalu žrtvu.

Plava grobnica

Milutin Bojić

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, ko naš um beskrajna,
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pantomina?
To velika duša pokojnika luta.

Stojte, galije carske! Na groblju braće moje
Zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoleća, ko pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
Ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje;

Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ nedra zemlje i nebeskog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
Pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer tamo, daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
Bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
Klizite tihim hodom.
Opelo držim kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!

1917.