Pjesma od zore satkana

Žive žice grče tijelo,
Sijenka ili novorođenče bih voljela da budem,
Novorođenče na planeti bez krvi i suza, bez okova, bez osakaćenih lica, slijepih, gluvih….
Žice bih voljela da skinem na ovom svijetu…
Previše su vezale srce od ljudskih ruku satkane,
Previše su stegle žile da i krv moli da popuste….

Ono što surove ruke naprave ne slušaju krv, da je tako ne bi njome bile uprljane…
Mislim, kao da ne mislim,
Hodam kao da stojim,
Jaka sam dok se istinski lomim,
Smijem se dok ridam kao novorođenče donešeno na ovaj svijet.
Preklinjem za milost u tišini, u sebi govorim, glasa mi se ne čuje.
Gutam tugu i očaj umjesto pljuvačke.
Dobro sam, nisam loše, izdržavam,
Ipak treba nekako ovdje izdržati i sa žicama se sliti…
U tišini se boriti, da krike krvi niko ne čuje dok kost sjećanja svakog dana puca kao rosa što pada pred zoru.

More news