Opelo mjeseca u teatronu
On септембар 14, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , ,

Napušteni teatron sahranjuje moju dušu…
Glumci prolaze kao silujete kroz moje lice i kožu…Koliko riječi, likova, pisaca, knjga….
Reflektori, to svjetlo u teatru je suviše jako, blista kao mjesec koji je odlučio da mi umre na rukama.
Prolaze, čitaju Šekspira, trujem se Balzakom, i dobijam cvijeće Bodlera. Divne li noći, divnog li teatrona, samog napuštenog baš kao i mi koji ovdje stojimo.
Teško se uklapamo u mase istih, maske smo odbacili, navinost nam je zabola noževe i svi se nađosmo u istom teatronu.
Sve što inspiriše se tu našlo, stara zgrada, žute knjige, dusi velikih pisaca, glumci koji čekaju ulogu, pisci zamišljeni koji živog tijela pišu tekstove koji će vrijedjeti kad umru.
Realnost, probija arterije al istina bez bola ne može.
Našli smo se u nedogovoreno vrijeme, govorili smo o onome što je inspiracija šaputala najsitnijimm kapilarima.
Znali smo da takve kako mi čeka ona sudbina trenutno ili zauvjek zaboravljenih….
Najmanje bitni smo mi….
Dajte mi Balzaka, Disa, Igoa, Prevera, Bodlera, Remboa, Vinavera, Miljkovića, Jesenjina…
Obrazujte omladinu!
Uvedite ih u naš stari teatron, neka se sretnu sa strašču, ljubavi i strahom umjetnosti…
Mi, živimo za trenutke, neki kratko neki drugo, ali ostavljamo valjda neke tragove, prstima urezeujemo u daske stihove.
Ovi reflektori su suviše jaki, mjesec pred umiranjem pade mi na dlan… Još jedna žrtva svijetlog mraka koja je posrnula jer je lakše vidjeti sunce nego bjelinu u mraku, nego lice umjetnika u samoći, nego…jedan svijet sasvim drugačiji…
Izdahnuo je baš na mom dlanu kao mnoge pjesme, priče i emocije. Gledaše to glumci, dusi velikih pisaca i pognusmo glave pred još jednim opelom sjaja, za koji niko nije mario jer ga je mrak krio u njedrima dok je on jecao dajući svoj sjaj dok su svi trčali samo ka svjetlom okrećući leđa jednom svijetu koji ima svoje odsjaj kog se sjete onda kad poslednja ruža padne u teatronu.
Pala je ruža, pale su mnoge na dusi čije suze na tren bijaše realne, pokleknusmo i mi, vrijeme nemilosrdno ide, doćiće i naše, možda će tada teatron biti zatvoren, možda će nešto što je vrijedjelo ostati zaboravljeno.
Pašće ruže i na nas, samo ne znam naše duše čiji će dlanovi sačekati.

More news