Odlazak
On новембар 13, 2019 | 0 Comments | Beograd, Blog, kultura, pesma |

Pjevam neproklijale uspavanke usnulom djetetu u meni,
Čuvam ga, grčim, da se ne oda odrasloj zjeni,
Ponekad raskrvarim lice od suza, stari odmahnu i kažu: „To je od kobne sjeni“.
Smijem li se u ovaj svijet na tren upustit u maštu i čuti glas koji šapuće: „Zaboravi na granice,Kreni“.

Šta sam ja?
Tiha lutka koja ćutke previja rane?
Šta sam ja?
Tračak svanutka koji je sam sebi odbrojao dane?
Šta sam ja?
Oronulo lice kojem se noć ruga, dan neće da svane?
Šta sam ja?
Ničije dijete?
Dijete s litice kog život uzdigne a onda pusti ga da padne.

Hodam tiho, tiše da ne čuju korake zli,
Hodam tiho, najtiše da probudim anđela koji nad sudbinom bdi.

Šapućem kroz modra usta da odlazim odavde zauvjek,
Trepću zvijezde, krak Sunca pada, laže me da će kraj njedra spavati uvjek.

Svilo je preplavilo taj grad, bez riječi se odlazi,
Sivilo pamtim kao da je sad, kad pomislim na njega jeza kroz vrat prolazi.
Ućutao je grešni grad,
Znam da i on plače tiho kad mu zaplaču asfalta obrazi.

Djeca su patila tad kao i sad,
Govorili su da novo vrijeme dolazi,
Šta se desilo?
Gdje nestade grad?
Zar je i on sam sebi otrgnuvši dušu kao bogatom glad rekao postđeno: „Sam od sebe odlazim“?

More news