Mehanička bol i gola duša u dahu bivstvovanja
On април 8, 2020 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , ,

Hibridizacija odlomaka romana:“ Proljeća Ivana Galeba“, autora Vladana Desnice

„Zašto? Čemu sve to? Kasnije sam pokušavao da to objasnim potrebom za onim „slobodnim“ koja se sastoji niodčega i ničemu ne vodi, ali zato nije manje stvarna i imperativna potreba. Čitavog sam se vijeka od nečega „oslobađao“!
Život mi nije bio drugo nego niz susljednih „oslobađanja“.
Odbacivao sam od sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u valove. Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji; više svoj, više ja. Ostavljao sam nasušne oslonce, napuštao dragocjene izvore okrepljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me sputavali.
Ljudi se plaše, strahovito se plaše osjećanja. Njima su rekli da je osjećanje jedna zastarjela stvar, stvar koja pripada jednom minulom vremenu – i oni su odmah prestali osjećati.
Sposobnost za velike osjećaje među ljudima još je rjeđa od sposobnosti za bilo šta drugo veliko.
Mali osjećaji ne znače manju količinu velikih osjećanja. Sićušna ljubav nije umanjena slika velike ljubavi, mala ljubav nije minijatura prometejske patnje. To su duboko i suštinski različite stvari.
Govorio si: ono zbog čega se u nekoga zaljubljujemo nisu njegova svojstva, kvaliteti, atributi, već njegov identitet, goli identitet, naprosto fakat što je on baš on, što je ona baš ona. I sva moguća svojstva i odlike ne bismo mogli postići da ljubav prestane. Kada bi Zeuz pretvorio Tizbu u zrno prosa, to ne bi izmjenilo ništa: Piram bi ostao zaljubljen u to zrno prosa.
Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja postignuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje.
Poznam glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone.
Hitio bih se svesti čitav na jednu besprostranu tačkuicu svijesti, vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja. Mala abulična misaona jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra maslačka; povijati se povodljivo nošen svim strujama, kružiti u svim motanjima i virovima.
Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. U svakom dodiru ostala je čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo!
Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznouk i go, pun bijele praznine.
Gola duša u dahu bivstvovanja – harfa u dahu vjetra.
Ne znam kako sam došao na to da iz duga vremena, za vlastitu zabavicu, bez poštovanja kopkam po unutrašnjosti smirena čovjeka. Zašto načinjati čovjeku krov nad glavom samo zato što nije neka naročito solidna arhitektura, i izgoniti ga na nevrijeme?
Nije li bolja i traljava teza od suhog bananinog lišća, pa čak i streha od starih crkvenih krpa, nego lutanje po nevremenu?
Jer, znam dobro, kad se prezire i napusti jedan zaklon, najčešće se ne nađe nikakav drugi.
U slijepom životu bilja postoji nešto slično utjehi. Kao neka pobjeda nad vremenom. Taj mali neosmišljeni, besposljedični fakat što se krpica intertne zemlje načičkala blijedim iglicama, što je od jučer na goloj grančici napukao prvi pup, što se iz smolastog prstaca na vrhu bora razvila završna kičica – taj mali mehanički fakat uvijek mi, i uvjek iznova nešto kaže. A što utješno ima za nas u tome? Ne, naše svjesno biće to ne razumije. Ono je tupo sebično u svojoj okatosti. Samo traži hranu za se, a ne pita odakle se ta hrana nakuplja.
Misao se mrsi. Na mahove oko mene zjape bezdane bijele praznine kroz koje propadam.
Pa prestaje i to. Bijela tišina bez vremena. Sedefasti odsjev za vjeđama. Vječnost.“

More news