Kristalni mjesec od kamenja, krvi i pijeska
On јул 10, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , , , ,

Interstekstualni esej s djelovima pjesme „Ako me zaboraviš“ – Pablo Neruda
Stihovi Pabla Nerude su označeni navodnicima.

„Znaš kako je to,
ako gledam kristalni mesec,
crvenu granu spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput malih barki što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.“

Emili: U redu…
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Tijelo mi se pretvara u zarđalu moktu koja se sklupčala od gladi, Fabian…
Fabian: Jedi…Ko ti je kriv ova pustinja je bila tvoja ideja, ti si bila zaluđena čitanjem, pisanjem, ovom sobom….

Emili: Usta su mi puna pijeska, krv mi je puna kamenja al ne od pisanja, ne diraj mi na ljubav! Ne na ljubav! Ti ćeš me izdati Fabian ali to kamenje i pijesak neće… Ne, ne…. Umjetnost je jedino vijerna, svi vi ljudi, maske, odlazite, mijenjate se, napuštate nas čim vidite jednu ranu.

Fabian:Pa piši, eto ti neki karton, došao sam ne znam ni sam gdje znog tebe.

Došao si da se upoznamo, ne onako životinjski fizički već na nekom metafizičkom nivou, da vidimo gdje nam se misli sapliću, spajaju, da li imaš snage da izvadiš kamenje iz moje krvi. Da li me toliko voliš da bi poljubcem prosuo pijesak iz mojih usta?

Fabian: Ja? Fabian. Da izigravam papučara? Kakvo, kamenje? Krv? Knjige? Ma idi, idi piši za to znaš

Emili: Idi usavršavaj životinjske istinkte takve te čekaju a svi, bap svi će reći „Bitno je šta je u glavi, a tijelo…. To nije bitno, takve su „kurve“, ma sram vas bilo“ Jel si razmislio Fabiane da su žene ovdje zbog vas bezličnih takve postale, jer ste ih šutirali, odbacivali, da nisu dovoljno lijepe?

Fabian: Ti imaš ljepotu prokletog mjeseca, vještice! Ti imaš strast pijeska i jačinu kamena da privučeš neprivlačno u tebi more živi ko da ti je u utrobi rođeno, Zato bježimo od takvih

Emili: Bježi Fabijane, vrata su otvorena, kad dođeš ne znam, tijelo mi je izmorena motka, sklupčana, krv je promijenila boju a kamenje polako siječe ivice lica, idi! Šta čekaš!

Emili: Netadosmo u magli mjeseca, ne znam jel mi se smijao, znam samo da sam se previjala od bolava koji nisu prolazili, molila sam zmije mudrosti da mi daju malo snage, da ljiljani jako zamirišu da skot ne može da uđe ako se ikad vrati.
Takvi se ne vraćaju, kažu „Nisu dobri s sa sobom“ a ja kažem da nikad nisu ni imali sebe, u njima nema srca i duše već loše izliven čelik.

Crkni Fabiane!
Crkni sa svojim obećanjima već sam ti na pragu golim šakama jamu iskopala za tvoje prazne riječi!
Moje tijelo…..prozirno…Smijem se… Duša upozorava… Nema veze… Sve će proći…
Vidjećemo ko će prije pasti u tu rupu.

Sem osjećaja kada vas ostave krvavog grla, kamenja u utrobi i sivog tijela, sve će proći a napaćeni se opamete i više nikad ali nikad se ne vrate i više nikad, nikad ne vjeruju „ljudima“ iako neki pamen potajno ostane ta tinja u nama kristakni mjesec nam ga je u krv ulio.

„u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.“

More news