Ko ti je uzeo krila? Ko ti je zapekao riječi?
On септембар 30, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , ,

Da li želiš malo moje neosoljene krvi na tvom dlanu?
Želiš li da te odvededem po mojim šumama traženja i gubljenja?
Da skočimo sa stijene u more beskraja i da se gledamo u oči pune ponosa, ljubavi, vatre i hladnoće koje polako jede plavetnilo?
Želip li da upalim izgorijele svijeće koje su tananao potpaljivale moje gorčine iznad kojih sam se naginjala?
Želiš li da se popnemo na vrh zgrade i sanjamo o nekom vremenu dok gledamo kako golubovi slobodno lete?
Ko ti je osakatio krila?
Ko ti je uzeo riječi?
Ko ti je zapekao grlo?
Ko ti je okrenuo glavu na drugu stranu?
Ko ti je slomio noge, da potrčiš za ono u šta vjeruješ?
Ko si ti ustvari?
Ko smo mi i ovi ljudi oko nas?
Jel došlo vrijeme kad mjesto suza se samo kiša ocrtava na licu, jel došlo vrijeme kad hladne ruke ubijaju sve ono što srce stvori?
Ne znamo se…
Živim daleko, po stijenama, krovovima, gledam u golubove, slobodna sam.
Priznajem slobodna sam onda kada se odlosodim prokletih žudnji i lažnih riječi.
Samoća mi je drugarica, smijemo se i gledamo koja će zvijezda prije pasti i koliko je čovjek slab da ne ustane.
Udavi te more,
Stijene te ogolješe,
Riječi te napustiše, kažu takva sudbina čeka slabe, one koji bježe u grlo iluzije i nepovrata.
Gazim po trnju i sjećam se, kidam kožu, ostavljam prošlost za sobom i gledam kroz grane bola, rane ne primjećujem sve dok hodam i dok se dižem uzdignute glavu bistrog pogleda.“

More news