Kad bijeli mermer ljubi

Refleksivna lirika iz najnovije knjige „Plava pomorandža“ 

Ilustracija Miroslava Nikolića iz knjige „Sve je rečeno Ameli“

Robovi tihi,

Robovi valoviti, stisnuti u srcu mom,

Robovi sijenki,

Robovi noći, nesanica i dana,

Robovi koji su lagano umirali riječima na mom licu kao suvo lišće,

Robovi sputani,

Robovi koji su zaspali,

Robovi koji ljube robinje života,

Robinje koje ustaju mačem na smrt,

Zora ih čeka i gleda pomahnitalu igru nebesa,

Poljubci onih koji nose lance lagano padaju u more,

More ih predaje dubinama dok…

Robovi ljube robinje…

Nestaju na neko vrijeme pa se opet vrate,

Podsjete nas na čežnju, razočaranja i usne koje tihuju u strahu.

Pomislih, robinje slobodno ljube robove a mi?

Mi grcamo od ponosa krvnih žila i tako nam prođe život dok jednog dana  valjda i mi ne postanemo robovi i robinje koje se vremenom pretvaraju u grčke statute od bijelog mermera i bude se noću kad nikog nema da iskažu sve što dan nije smio.

 

Slavica Milošević

 

 

More news