Intervju: književno veče Slavice Milošević na festivalu „Dani mladih umjetnika i stvaralaca“
On август 11, 2017 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , ,

Moderator: Katina Jovanović

Selektor: Jovana Todorović

Autor: Voljela bih da sebi mogu dopustiti da se predstavim kao pisac, no tu privilegiju imaju oni istinski pisci čija djela je vrijeme pečatiralo. S obzirom na to da sam član Udruženja Književnika Srbije, to znači da sam afirmisani književnik. Ono kako bih ja sebe pretstavila je da sam umjetnik pisane riječi koje će možda opstati a možda i ne.

Moderatorka: Već par godina pišeš blogove za najčitanije izraelske novine ,,Jerusalim Post’’ i ,,Times of Israel’’. Na koji način spajaš umjetnički sa novinarskim stilom? Koje i kakve istine kazuješ u blogovima i zbog čega si se baš odlučila na pisanje za izraelske novine?

Autorka: Kada se bloguje za medije poput Jerusalem Posta i Tims of Israel podrazumjeva se određeni kodeks. Desilo se i vjerovatno će se dešavati da se iz kreativnih ideja izrode tekstovi, kao na primjer na Tajmsu je bio blog: “Izrael u slikama” “Izrael iz druge iz perspektive” pa i moj lični doživljaj, cilj je bio da zapravo skrenem pažnju da Izrael iako je tako mala zemlja je jako napredna pogotovo po pitanju nauke. Međutim svaka ta priča mora da ima jaku poruku i ne smem da dozvolim totalnu umetničku slobodu, što ne priliči tim kontekstima.

Što se Jerusalem Posta tiče, samo ime jednog od najpoznatijih svetskih listova me je privuklo da apliciram kako bih pisala za njih. Govorim tj. pišem o činjenicama koje se svaki dan dešavaju, rijetko ko to objavljuje, nisam mogla samo da sjedim i ćutim već je vjerovatno odakle i potekla ta ideja za pisanjem, iskazivanjem istine o tome šta se dešava u Izraelu. Moram priznati da to ljudi tamo jako cijene i zahvalna sam im na tome.

Intervju; književno veče Slavice Milošević 

Moderatorka: Slavice, kritika je tvoj književni opus prepoznala kao refleksivnu liriku i mikroeseje, dok si ti sama izjavila da insistiraš na nemanje forme, jer, da citiram ,, to je ipak umjetnost, a ona nam daje slobodu čitanja i pisanja“. U uvodnom dijelu sam naglasala da se radi o intertekstualnoj drami o zbirci pjesama u slobodnom stihu. Za početak, htjela bih da objasniš zbog čega baš slobodan stih?

Autorka:“Verse libre odnosno Slobodan stih. Tačno. SImbolizam je nastao u Francuskoj, začetnikom tog pravca se smatra Rembo. Moram priznati da moje knjige ne pripadaju žanru simbolizma već realizma, refleksivne lirike međutim, Slobodan stih, skidanje okova formi, nedorečenost, to tiho nagoveštavanje pa i zbunjivanje na neki način su ključne niti tog pravca kojima sam bila izuzetno inspirisana i na neki svoj način sam ih pretočila u pisanu formu realizma.

Moderatorka:Intertekstualnst je jedna od glavnih karakteristika postmodernističke književnosti. U današnjem svijetu, duboko se osjeća da je o svemu već sve rečeno i napisano, te nam samim tim preostaje da se oslanjamo na staro, te iz nečeg prethodno stvorenog crpimo insiraciju i oblikujemo umjetničko djelo. Na koji način se tebi intertekstualnost nametnula kao jedna od dominantnih metoda u pisanju i kako bi ti opisala ovakav izbor iz svog ugla?

Autorka:Tačno, sve je već rečeno i napisano a ono što umjetnika pisane riječi izdvaja je na koji način pravi jedinstveni smisao nečeg što je već rečeno. Takođe je istina da nažalost danas vrlo malo ljudi zna šta je intertekstualnost. Intertekstualnost je bukvalno rečeno miješanje teskta jednog autora sa tekstom onog ko piše, stvara se jedna nova priča, novi dojam, doslovno dolazi do mešanja umetničke krvi koja dobija novu formu.

 

Intervju: književno veče Slavice Milošević

Moderatkorka :U prethodnim djelima, osjeća se intertekstualna veza sa piscem Isakom Singerom. Šta je to što razdvaja ove eseje, od drame koja se oslanja na Prevera. Koja je razlika?

Autorka:Kolažiranje je rađen u knjizi “Sve je rečeno Ameli”. Naime spajani su odlomci različitih eseja Isaka Singera bez ikakvog pisanog dodatka ili korigovanja od strane mene. Dobijena je druga priča.

Dok u Drami “Ti, ja i Prever” ima dosta mog teksta kao i stihova Prevera naravno.

Moderatorka: U drami ,,Ti, ja i Prever’’ najviše su zastupljeni stihovi Preverove pjesme Adrijan. Šta je to što te posebno inspirisalo u toj pjesmi? Odnos muškarca prema ženi, ili smisao ljubavi koja se ne mijenja, bez obzira na to koja je epoha u pitanju?

Autorka: Inaspirisala me je ta jačina reči koje su zapravo jednostavno napisane. Mislim da u toj pjesmi leži jedna velika istina, kukavičluk, cinizam, pohlepa, sarkazam. Svi ovi epiteti u tako kratkoj pesmi su me fascinirali.

Da, inspirisao me je odnos muškarca prema ženi. Žena koja moli, muškarac koji je odbija. Mislim da postoje srećne ljubavi ali da ih je malo, o takvim ljubavima nema svrhe ni pisati, one su same po sebi lepo ušuškani život i njima surovost reči i sudbina nekih koji bi dali sve samo da budu voljeni nije potrebna.

Bilo koja epoha da je u pitanju uvek su postojale kukavice i hrabri. Uvek su bili oni koji su bili spremni da ginu za ljubav i oni koji su je ugušili zbog svog kukavičluka.

Moderatorka: Nadogradila si Preverovog Adrijana, pustila njega da progovori, te samim tim pozicionirala Natali u podređenom položaju naspram njega. Da li je Adrijan mogao biti neko ko bi Natali objasnio smisao ljubavi u današnjem svijetu?

Autorka:Ne bih generalizovala da je svaki muškarac Adrijan, svako ko je kukavica je Adrijan, koliko je takvih prosudite sami. Adrijan je neko ko je doslovno zgazio na iskrenu ljubav te je Natali beskrupulozno “nagradio” patnjom.

Moderatorka: Koliko se pojam ljubavi promijenio od Preverovog doba do danas? Jesu li današnji Adrijani suroviji od onih pređašnjih, ili se ljubav do te mjere materijalizovala da je potrebno opet otkrivati njen značaj? U tom slučaju, ko se baca sa kule San Žak?

Autorka: Mislim da se pojam ljubavi ne menja, postoje samo oni koji je prihvataju i oni koji je gaze. Surovost dobija na težini ako je žena koja voli Adrijana izuzetno slaba, nego Natali koja očajnički voli Adrijana je bila u stanju da podnese svaku žrtvu. Mnogi od nas su se žrtvovali za nekog ko nas niko nije voleo. Da li smo mi Natali?

Adrijan  u sebi nosi simbol koji je gonio ženu na kulu Sen-Žak, evidentno je da Natali strada, ali pitanje je da li je gora konačna smrt ili život bez cmisla, clinician, bezdušan život poput Adrijanovog.

Moderatorka: Postoje li danas, u svijetu kada se više nego ikad priča o rodnoj ravnopravnosti, ženski Adrijani? Možemo li mi, žene, biti te zbog kojih će nekome kula San Žak biti kraj?

Autorka: Svako od nas bira šta će biti, priča o rodnoj ravnopravnosti nije potrebna da nas definiše već naša snaga i volja da uradimo nešto. Postoje ženski Adrijani ili hajmo reći Adrijana. Možda je Adrijan postao takav zbog žene, svakako to ne opravdava njegov cinizam. U drami postoji lik nazvan: Prolaznik, nije slučajno što se Prolaznik koji veruje u ljubav našao u ovome tekstu. Kako završava nećemo otkrivati.

Moderatorka: Da se vratimo slobodnom stihu. Poznato je da, još od Remboa, slobodni stih znači raskid sa konvencijama i klasičnom formom. S drige strane, ti si inspiraciju našla u Preveru. Koje francuske književnike možeš da navedeš kao svoje uzore, ten a koji način se to odrazilo na tvoje stvaralaštvo?

Autorka: Balzak, Viktor Igo, Gistav Flober, Rembo, međutim moji uzori su takođe bili Isak Singer, Brodski, Kiš, Dis, Oskar Davičo, Branko Miljković, Laza Lazarević, Sergej Jesenjin, Vajtman, Edgar Po.

Rekla bih da sam primetila šta je kvalitetna literatura i naučila sam da pravim razliku između kvalitetne književnosti i štamparskog smeća. Oni su na mene ostavili utisak da jaka reč razara i da dobre književnosti nema bez jakih reči.

 

Moderatorka: U naslovu zbirke ,, Kad Karijatide plaču’’ sadržan je određeni paradox – kamen koji palče. Karjatide predstavljaju statue, ženske figure koje se koriste umjesto stubova. Po Vitruviju, predstavljale su žene iz Karije koje su bile osuđene na težak rad, za vrijeme opsade Persijanaca. Mitologija o njima priča priču kao o ženama izuzetne ljepote koje su bile igračice na Artemidinim svečanostima u Kariji na Peleponezu. Koje Karijatide plaču u ovoj zbirci? Zbog čega?

Autorka: Atina je grad gde zaista nebo plamti nekom neobičnom inspiracijom. Interesantno je da su se karijatide prvi put pojavile u tri manje građavine u Delfima, svakako karijatide koje su mene ostavile bez daha su onih šest karijatida koje “nose” svodove hrama Erehteona. Gledajući ih i znajući priču da su to bile žene koje su bile nasilno prinuđene na rad, znajući da im je život značio teret a verovatno i suze zapitala sam se kako ljudi gledaju na njih. Dal svako vidi samo ženu umesto stuba ili ženu koja je zapravo bila simbol patnje te i arhitektura svedoči o tome poštedivši stubove i stavivši njih na erehteonu.

Moderatorka: Tvoja poezija istovremeno je veoma zrela, ali i idealstički naivna, ona je poput Karijatida-mučenica I Karijatida- ljepotica. Koju bi pjesmu izdvojila kao posebnu?

Autorka: Ljepota krije dosta prećutanog mučenja, to je činjenica koju će prećutati gordi. Karijatide su predivne, one pokazuju koliko je teško nositi ljepotu na sebi, u sebi, koliko to tereta znači.

Moderatorka: Karijatide su primjer kako umjetnost može biti inspirisana umjetnošću. Kako bi ti protumačila tezu da se iz jedne umjetnosti rađa druga umjetnost iz ugla stvaranja ove zbirke?

Autorka: Dešava se da umjetnici ističu svoju umjetnost kao jedinu ispravnu, ključnu. Jesam zaljubljena u pisanu riječ i književnost kao i pisanje mi je toliko ljubavi dalo, toliko emocija oduzelo i izlečilo, na kraju me nije izdalo. Vratiću se na karijatide, inspirisala me arhitektura, veličanstvena arhitektura. Ne treba govoriti o različitim umjetnostima kao sferama nadmetanja nego sferama koja jedna drugoj daruju inspiraciju ako je umjetnik dovoljno svestran da to dozvoli,

Moderatorka: Da li je tvoja umjetnost Adrijan koji je konačno uhvaćen u zamku ljubavi, ili Natali koja pokušava cijelom svijetu da objasni suštinu iste?

Autorka: Natali tvrdoglavo i slepo ne vidi cinično lice Adrijana, umetnost je tu da pokaže obe slabosti, Natalijinu potlačenost i Adrijanov kukavičluk prožet smehom. Umjetnost je splet svih tih slabosti, spoticanja, tragedije i sarkazma.

Moderatorka: Vratila bih se uzorima i uticajima koji su te izgradili. Zadržala bih se na Flobera, posebno lik Eme Bovari. Kao neko ko je napisao ovakvu dramu, što bi savjetovala Emi da je sretneš u današnjem društvu?

Autorka: Ema je na neki način ogledalo Natali. Smatram da čuvena Floberova rečenica “To je bila krivica sudbine” nije dovoljna ili možda nekada zaista jeste. Emi bih savetovala da onaj ko ostavlja i gazi na ljubav žene, a znamo da žena jako teško zavoli treba da ode i da se ne okreće.

“Duša, kao i tijelo, može da podnese odredjen broj udaraca, i ni jedan preko toga; poslije prestaje da osjeća bol.“

-Singer

Emina duša nije bila spremna za svirepost izdaje a telo još manje.

Moderatorka: Za kraj…koje vino ti piješ? Ono u kom je velika Kišova istina da je ,,sa stanovišta vječnosti sve beznadežno’’, ili vino napravljeno od Karijatidinih suza, u kojima se stapaju istovremeno nada i prkos?

Autorka: Izuzetno pitanje, međutim zahtjeva kompleksan odgovor.

Zavisi od momenta znate, nekad pijemo vino onda kada vjerujemo da je sa stanovišta vječnosti sve beznadežno.

Nekad pijemo ono od Karijatidinih suza dok nada i prkos pucaju kao mermer Erehteona a mi to ne priznajemo.

Ljubav je teška za izgovoriti, još teže je priznati, šteta što većina izgubi život govoreći o svemu, priznavajući sve i svašta samo ne ljubav, takvi piju loša vina.

More news