Grumen slobode
On јун 12, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kultura, pesma, pezija u prozi, pjesma, Slavica Milošević | Ознаке:

Tražimo jedno drugo u praznim sobama,
U podrumima i posrnulim srcima,
Tražimo duše među samoživim ljudima,
Mažemo naše ožiljke tuđim putima…

Dirke klavire su ostale okrnjene,
Naše riječi stoje kao zločinac, posramljene,
Uspomene drhte samo od sebe, hoće da budu zaboravljene,
Naše oči gledaju jedne u druge, kao da krvare što su usamljene.

Napravi jedan krug,
Ne kucaj,
Vrati se,
Napiši jednu pjesmu, riječi lati se,
Pogledaj palo dijete u sebi, slobodno rasplači se,
Iluzija ti ruši puteve, zastani i shvati sve,
Koliko je teško biti drugačiji u svijetu koji na surovosti počiva.

Duša je tiho zastala u nekom kutku rebra, tu još uvjek noćiva,
Ucjenjujem je da ne probudi dijete koje u meni potajno počiva,
Moraš biti odrastao inače ti mač realnosti stavlja na silu mutna sočiva.
Skidam maske i predajem ih tami, nek je stavi na svoja ogavna nosila,
Ne treba meni trula sreća da bih za šaku milosti u neistini prenoćila.
Nisam ja toliko pokidana da bih za minut života na stazi nesretnih za mrvu živosti prosila.

Idi,
Daleko, što dalje, daleko od mene,
Predaleko si otišao od sebe,
Vrati se tamo gdje je stalo vrijeme onda kad su te sputali da duša siječe patnju umjesto tebe.

Oslobodi se,
Okreni se,
Hoćeš li hodati slomljeno,
Mrtvo ili živo, odluči se,
Ne krivi za to ovo vrijeme,
Kad padneš uvjek možeš da nastaviš,
Ti odlučuješ kada će stati sve,
Prije nego što nastaviš,
Razumi niko ne čeka te,
U nemilosrđu sve se gubi, polako nestaje,
Budi jak i idi tamo gdje bol sama od sebe prestaje.
Oslobodi se, sloboda kukavice ne prati,
Sama od njih odustaje,
Pogledaj je u srce i odluči ko prvi posustaje.

More news