Četri zida vječnosti
On септембар 23, 2018 | 0 Comments | Blog |

Ne budite mrtve krvi što se zapekoše od koraka napuštenih.
Ćutite.
Ne budite mrtve lađe čijeg su lađara valovi nemilosrdno udavili, vatre silnih duša se ne smilovaše dok je pružao ruku za spas.
Ne budite uspavano dijete, koje se probuditi neće u čovjeku, nekima su surovi rasporili osmjeh i sjaj u očima.
Ne budite moje napuštene ljubavi, umrle su tiho, sahranjene su raskošno u dubinama zaboravljenog.
Ne budite uvelo cvijeće mirisem svježeg,
luna me pogledati više neće,
putevi će se nemilosrdno otvoriti,
izgubiću se između četiri zida vječnosti.
Čutite i prolazite kraj mene,
Ne govorite,
Svaki govor je bio sablja srcu mom,
Svaki korak je značio gaženje teške čizme po mojim usijanim šakama od sitnih vena.
Ne govorite,
Pustite me samo…
Gledam u Mjesec, zavijam rezove na duši i tijelu i udaram o četiri zida vječnosti moleći za milost dok je mnogo nasmijanih lica prošlo kraj mene ne vidjevši krv na asfaltu.
Odlazim da se igubim među četri strane bjeline, četri zida gdje kažu da su ostali otisci mojih stopala, vazduh koji je zrak onda kada mi je trebao i po neka kap krvi dok su se noći previjale nad mojom utrobom.

More news