Atini
On септембар 1, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , ,

Zatišje noći, na rukama mi inspiracija Atine spava,
Kada i gdje li ću poći ne zna ni san ni java.
Antika me budi, koračam i udišem kamen nadahnuća,
Ovaj grad me iz lošeg probudi i postade luka mira sadašnjeg, pogled dubokog nekog čudnog bespuća.

Okrećem se, ne znam nikog,
Znam sam samo za Aristotela, Sokrata, Platona,
Zastadoh, sjetih se da sam u gradu gdje počivaju stihovi izliveni iz vina poete Anakreona.

Ljudi?
Ljudi su mi blizu i daleko,
Gradovi moji su mi mili i ono što se u njima zbilo,
Bitišući u njima osjećam se kao da me čuva orlovo krilo.

Moja inspiracija, luna moje ljubavi i sreća,
Atina, bješe ratnica čuvar svog neba, svoda i nadljudskog umijeća.

Sad grad koji na kamenjem istorije počiva,
Moj san, java i nadahnuće,
Grad koji mi ukrade srce, koje u njemu tiho noćiva,
Pišem ti ove redove u ponoć,
Gdje nebo skuplja svodove nad Erehtenonom i Akropoljom,
Pišem ti ove redeve kad ti nisam blizu i zovem te kao ispomoć,
Da ostaneš kraj duše, zagrliš me kraj srca,
Da se prisjetim kako moć antike tako živo kuca,

Gledali su te mnogi, prolazili kraj tebe kao kraj običnog grada, dok su neki sanjali da te barem jednom vide sa svodova ili nekog durbina,
Kad odem koraci žure da ti se vratim, Divo Atina.

More news