Vatrena i vanvremena umjetnost Petra Lubarde
On септембар 14, 2017 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , ,

Prema riječima Đorđa Kadijevića, reditelja i istoričara umjetnosti, jedan od najznačajnijih slikara dvadesetog vijeka je Petar Lubarda.

Neću pisati o biografiji ovog slavnog slikara jer se ti podaci mogu lako naći, već sam slušajući njegov intervju odlučila da ga pretočim u pisani trag.

O procesu rada:

Ono što je u procesu rada mnogo važnije od materjala, to je ono što počinjem po sedam, osam slika. To što počinjem je da pravim premaze po pet, šest ili deset puta, raznih boja. Još pri tome pravim nekoliko studija za jednu sliku. Jedna slika dobija pet, šest varijanti, od tih varijanti često puta ostane ni jedna. Nekad ostane jedna ili dve, to je tehnička strana posla. To je kao kad književnik ili muzičar baca u koš papire napisane.

Inspiracija:

Čovjek uvjek nešto nađe što odgovara njegovoj namjeri, izvjesnom temperamentu, svako ima temperament on nije bitan toliko. Bitno je to što govori, prezentira, da li ima dug dah ili kratak dah.

Uzmimo Goju, on ima dugačku brazdu istorijsku, on je i dan danas živ, njegova misao u akciju pretvara čovjeka, Mikelanđelo takođe, srednjevekovne freske takođe.

Dakle, masa stvari koje ako su umjetnost one su uvjek žive bez obzira na istorijski okvir, oni probijaju istorijske granice, ta misao nema granice.

Jedan Njegoš, to je genije i ne možemo ga mi u okvire stavljat. On je jedan veliki pjesnik, on je možda nominalno srpski pjesnik ali on je pjesnik svijeta, pjesnik ljudske misli, to je to što je važno. Njegovo mjesto gdje se rodio, ko mu je bio otac i majka, to je nevažno, to je sporedni kolosjek, to je samo jedna informacija, statistika. Važno je kakvu on poruku nosi i ostavlja.

Lubarda je bio u logoru te se nerijetko kao glavni motivi kroz njgove slike provlače motivi života i smrt.

Prometej je slika koja me je ostavila bez riječi, pogled koji se rasuo po crvenilu jednog platna kroz koje su se prožimale linije crne boje.

Prometej je u Grčkoj mitologiji sin Titana Japeta, to je bio bog koji je ljudima dao vatru.

Vatra se širila kroz razne slojeve dubokumlja na ovom platu. Vatra umjetnosti, svestranosti, jačine… Vatra koja je nosila sve živo i mrtvo u sebi, smrt, život, mitologiju i realnost. Crvenilo koje tjera na razmišljanje, crvenilo koje inspiriše i budi ustajali pepeo ravnodušnosti koji se pred tom slikom pretvara u vatru.

Lubarda je bio vanvremeni slikar, slikar u dosluhu s nedodirljivim a opet dovoljno jakim da probudi u nama neke pritajene ideje i inspiracije za koje nismo znali.

„Kao što može duboko, duboki tutanj podzemni da jedna životinja oseti, isto tako umetnik mora događaje duboko da osjeti iz daleka, to je kao kad hoće da čuje buku koja polazi iz vasione.“

Petar Lubarda

 

 

More news