Zvjezdani zavoji
On август 7, 2018 | 0 Comments | Blog |

Stvaram u nestajannu dok kao slepa žena guram zidove istine da te zaboravim.
Tražim te.
Ne priznajem.
Dozivam te, vratne žile mi napukle i prokleto te traže, nema te.
Kao da se moje tijelo pretvorilo u hrpu misli o tebi, kao da ljubav koju prokleto odbijam u najgorim trenucima dozivam, padam joj pred nogama, stope joj ljubim i ona mi okreće leđa.
Zar nakon svega i ti od mene ideš?
Ubjeđivali sam sebe da vjerujem u tebe, da te pogledam dok me kao zadnji oronuli kamen šutiraš niz liticu stijene.
Navikla sam ja na more, ono davi, napija te gorkom vodom, iz njega izađeš jači ili mrtav.
Ne znam kako će biti.
Bezbroj krikova nigdje odgovora, kažu zidovi imaju vlage, ne i zidovi su počeli da plaču.
Stvaram u nestajanju kao slijepa žena guram istinu samo da te zaboravim ali polomljeno ogledalo sjećanja nema milosti i tjera slike istine da me bude u sitne sate.
Proćiće i to, proćićeš i ti, i ja, svi mi isto, samo propušteno se nikad ne vraća to valovi ne zaustavljaju, pred mojim očima su sve zdrobili o stijene. Nijesu imali milosti na suze koje su kapljale u sol.
Stijene gledaju u zvijezde ti putevi su tihi u surovi, mjesec mudro ćuti dok rane trljaju neizbrisano morskom vodom.
Večeras je nebo zvezdano, mnogo zvijezda, nedovoljno da pokriju sve moje rane

More news