„Samo živi to mogu“ – intertekstualni esej romana „Nesretni slučaj“- Elie Wiesel
On јун 29, 2018 | 0 Comments | Blog | Ознаке: , , , , , ,

Esej predstavlja formu intrtekstualnosti, naime navodnicima su označeni citati romana „Nesretni slučaj“ – Elie Wiesel. Ono što se nadovezuje na tu priču, bez navodnika naravno predstavlja autorkin tekst koji se nastavlja na citate, te se stvara jedna nova polemika kako bi nastao jedan intertekstualni esej.

„Imao sam priliku da odem. Ali čemu bježati? I kuda? Posvuda je ista pustoš. Duše u njoj umiru. I ponekad se zabavljaju ubijanjem onih koji nisu mrtvi.“

Zabavljaju se stalno duše živih dušama mrtvih odnosno onih koje hoće da ubiju. Da nije obrnuto? Možda se samo mrtva duša ne može predati maču krvi da kidiše na one koji se trude da uhvate zraka čisto tako, iz zabave, jer zatrebalo im je još malo krvi na maču sujete i ogavnosti.

Čovjek se i razboli nakon nekog vremena, što od nezdravog života što od ljudi koji dišu da bi povrijeđivali, kasapili, kidali, mrzjeli. Čovjek se razboli od samog sebe, od najbližih, najdaljih, od jake riječi, od svojih pluća i očiju što previše vidješe. Čovjek se razboli nekad toliko da ga više nije briga za bol, bolest, za to da li će se probuditi sjutra jer mu nije stalo ni šta će se desiti s njim narednih minuta. Gadne su te boli ali bolestan ih ne osjeća, njemu to više nije bitan bol nego način života, život od kojeg ga liječe nekim terapijama.

„Druga injekcija, sada u ruku . Opet ništa . Što se mene tiče možete me bosti do kraja života. Baš me briga. Toliko me boljelo u samom središtu bića, da injekcije nisam osjetio.“

Tada imate dosta vremena za razmišljanje, gledate u splet onih cjevčica koje vam se provlače u vene, vidite neke aparate oko sebe, sestre koje povremeno dođu da ubrizgaju neku injekciju u onu flašu što stoji pored vas i tu se slivaju nade da će splet neke hemije produžiti takozvani život i sve će bti dobro, samo se držite terapije, izdržite.
– Znamo da je teško.
– Ne znate.
Tada se gleda u plafon, u bjelinu i ne misli se ništa, igle su nam smiješne, priče o ljekovima su smiješne, ponekad samo želimo da pitamo:
– Kad?
Želimo jer nam je dosta mržnje, prevaranata, oboljeli smo od ljudi i onih koji šire laži bez razloga, od onih istinski bolesnih koji hodaju ulicama, osmjehuju se i niko ih ne liječi. I ponekad opet želim pobjeći, ali i ako odem u neku zemlju a da nisu moje domovine provrti se misao:

„Mrzit će me, mislio sam. To je neizbježno. Ponovno će se dogoditi ono što se dogodilo. Isti uzroci rađaju iste poslijedice, iste mržnje. Ponavljanje je uzrok naše tragike.
Nisam znao ni ko je ni kako se zove prvi čovjek koji je otvoreno doviknuo svoju mržnju. Predstavljao je sve bezimene i bezlične koji predstavljaju svijet mrtvih duša.“

Ostadoh. Dođe i ono vrijeme kada ne možete od tih cjevčica, slabažnosti, ljudi koji lažu da vas vole da držite praznu plastičnu čašu u ruci, tada se svađate sa sobom, s tim odvratnim prostom u kom vas liječe i naravno s Onim koji vas je donio na ovaj svijet. Osjećate se kao predmet surove igre i svađa nastaje…

„Bako umire li Bog?
Ne. Bog je besmrtan. Njezin odgovor me je pogodio ravno u srce. Htio sam zaplakati. Boga- živog sahranjuju! Više bih volio zamijeniti uloge, misliti da je Bog smrtan a da čovjek nije.

Sarkazam mi je išao venama, onaj osmijeh kada vam je svejedno i čekate da se On nekako već jednom odazove, da pitate otkud neka lica, mržnja i otkud to da moramo bti igračke nečije igre, otkud nepravde, mrtvi, ostavljeni. Onda ućutite, jer nešto barem u meni mi nikad nije dalo da budem ateista ali isto tako religioznost je bila velika daljina kojoj nisam prilazila jer ako On postoji,On je tu, svuda i u nama sem u zlima, u zločincima, nikad neću povjerovati da u svakom čovjeku postoji zrno dobra, u zločincima postoji samo trulež i pepeo.
Igra je surova, sudbina se prepliće, sada uhvatite ruku Sile, onda opet ona bijela soba, izađete iz nje i vratite se moru…Moru… Neiscrpnoj inspiraciji života i smrti, snage i slabosti, postojanja i nestajanja.

„U jednom trenutku moja želja da se odazovem silnom zovu mora bila je toliko jaka da je malo trebalo da skočim preko ograde.
Nisam imao što izgubiti, za čim žaliti. Nisam bio vezan za zemlju koju nastava čovjek.Dim je raspršio sve što mi je bilo drago. Srušena je kućica napuklih zidova, u koju su, uz svjetovnu svjetlost svijeća, dolazila djeca i starci moliti i učiti, pjevušeći. Moj učitelj koji me je prvi naučio da je postojanje zagonetka, da izvan riječi postoji tišina, moj učitelj koji je živio pognute glave, kao da se boji pogledati nebu u lice, moj učitelj je već odavno pretvoren u pepeo. I moja mala sestra koja mi se rugala da sam previše ozbiljan, previše ozbiljan zato što se s njom nikad nisam igrao, moja mala sestra više se ne igra.
I upravo me neznanac neznajući i ne htijući, sprriječio da te večeri napustim igru. Ne znam otkuda se pojavio iza mene i počeo sa mnom razgovarati. Bio je Englez.
– Lijepa noć – reče, oslonivši se desno od mene na ogradu.
– Vrlo lijepa – odgovorih suho.
Mislio sam: lijepa noć da se kaže zbogom varalicama, utvrđenim istinama što postaju neizvjesnost što podrazumjeva izdaju, svijetu u kokem nema više mjesta za čovjeka , povjesti što kreće prema uništenju duše, a ne prema jačanju njezine moći.“
Glas mu se izmjenio, postao je osobniji, manje anoniman. Nisam očekivao da čovjek može promijeniti glas kao što mijenja masku.
– Da, više volim biti sam s morem – odgovorio sam zločesto, naglašavajući riječ SAM.
-More. Kakve misli budi u vama?
Oklijevao sam. Činjenica da je obavijen tamom, da mi je nepoznat, da ga sjutra bez sumnje neću vidjeti u blagovaonici govorila je u njegov prilog. Razgovarati sa starcem znači obratiti se zvijezdama na nebu: ne obavezuje me ni na što.
-More – rekoh – budi u meni misao o smrti.
Učinilo mi se da se osmijehnuo:
– Znao sam.
-Kako ste znali? – zapitao sam zbunjen.
-More ima privlačnu snagu. Star sam i već trideseti put plovim. Poznajem sva mora svijeta. Znam. Ne valja suviše dugo promatrati valove. Pogotovo ne noću. Pogotovu ne kad je čovjek sam.
Kažem vam, ne treba suviše dugo promatrati more – ponovi tiho. NIKAKO SAM I NOĆU.“

Baš volim da gledam valove noću ali nisu oni krivi što tada može da zamiriše zov smrti, kriva je tišina i buka sile vode koja nas podsjeća na ljude koji su proboli naše živote. Noći su teške, rane još teže, valovi nemilosrdni, tu su da ih otvore, ne slušaju molbe da zacijele djelić kože. Ko preživi more noću i svoje oči gledajući u vodu, preživjeće i ovaj svijet na koji je donesen.

„Živi vole laži kao što vole sticati prijateljstva.“
Činjenica, ništa se tu neće promijeniti, teško je raspoznati prave osmjehe i napaćene zenice, ali na kraju šta možemo promjeniti?

„Što preostaje? Laž? Ja više volim jasnošću.
On polagano odmahne glavom.
Ona znači pobjedu sudbine ali ne čovjeka. Ona je slobodni čin koja u sebi nosi negaciju slobode.“

Jasnoća oživljava i bistri misli koje srce nekad guši. Opet ona bjelina…

„- Žedan sam doktore.
-Neprijatelj nikako da se povuče – reče on.
– Morate izdržati.
– Pobijedit će, doktore. On nije žedan.
Mislio sam: baka bi me razumjela. U kupaonicama bez zraka i bez vode je bilo vruće, Bilo je vruće u dvorani gdje je njezino blijedo tijelo bilo zatrpano drugim blijedim tijelima. Sigurno je i ona kao i ja otvarala usta da pije vode. Ali tamo gdje se nalazila nije bilo vode. Pila je smrt kao što mi pijemo vodu ili zrak, otvorenih usta, sklopljenih očiju, zgrčenih prstiju.“

Mnogi su pili smrt dok su neki hladnokrvno to gledali udisajući zrak i pijući vodu, to je krug surovosti koji se ponavlja, krug nepravde koji zatupljena masa prati. Jedno je neizbježno:

„Čovjek mora nastaviti da korača, da traži, da odmjerava, da pruža ruku, da se daje, da se pronalazi.
Učini mi se odjednom da mi to govori moj učitelj Kalman kabalist.
Znaj i ovo- nastavi Gyula, znaj da mrtvi pošto više nisu slobodni , nemaju sposobnost da pate.
Samo živi to mogu.“

More news