Tag: Slavica Milošević
Vatra i Ništa
On јун 21, 2020 | 0 Comments

POHVALA VATRI „Ona nema nikoga osim sunca i mene“ – Branko Miljković Bijedna je ona poezija koja bistru vodu i pretvori je u vrtlog oštrog vira. Univerzum ti je svjedok da ona vrijedi, da kao mač koji probija tešku kost boli. Ona koristi najnježnije paukove mraže da bi te saplela u ambis istine gdje osjećaš […]

Read more
Viktrorija Lukas
On децембар 17, 2019 | 0 Comments

Zovem se Viktorija Lazarus, neki me nazivaju Silvija Plat. Govoriće se doista mnogo o mom životu, pokušajima samoubistva, psihičkoj nestabilnosti, terapijama elektrošokovima, govoriće o meni kao o predmetu progonjenom, grešnom. Želim da govorim po prvi puto sebi kao vanvremenom stvaraocu, koji je kroz svoja djela vaskrsao kao Žena Lazar, za to je trebalo imati snage. […]

Read more
Suzne oče dječaka koje mirišu na đurđevak
On септембар 29, 2019 | 0 Comments

Kao što obećah mom drugaru Romu da ću za njegovu dušu napisati nešto o Đurđevdanu, evo… Ovo je više poetski, sentimentalno i od srca tom divnom djetetu. “Proljece na moje rame slijece djurdjevak zeleni djurdjevak zeleni svima osim meni” Đurđevski ustanak je obilježivo jednu tragičnu priču, zalivenu suzama, gorkom pjesmom i potajnom nadom. Ono što […]

Read more
Ameli
Pogled u cipele
On септембар 26, 2019 | 0 Comments

Bijah svjedok nepostojecih lampi koje utihnuše onda kada je podmukli povjetarac navirao svanauću. Bijah lutalica koja se saplitala o izlizane lstove koji su tutnjali po pijaci prodanog života. Bijah lutalica u okovu kože iz koje koje ne izlazi…. To lice sjete ], plače, urliče u ulice koje su ISCRTNNE MORBIDNIM GRAFITTIMA POSTOJANAJA.. Gazim bivše morale.. […]

Read more
Bez posvete
On мај 21, 2019 | 0 Comments

Neka muzika tiha sećanja kotrlja, znam da sam ti bila otrcana mrlja, Sve beše svetlo iako kiša lila je Tu noć kad se slivalo nebo poljubio u čelo si me Da li se opraštao, Jel kažu to je stil asfalta, Ipak si se vratio I pokucao na vrata, A ja slaba i hrabra bez tebe […]

Read more
Dositejeva 33
On мај 1, 2019 | 0 Comments

Čitam Rembove „Pijane galije“, Pitam se jel ovaj život jeftina laž, Da li ti znaš šta li je? Mi predviđamo riječima našu sudbinu, Prolaziš pored mene i ne možeš da osjetiš našeg mora dubinu. Prolaze misli kao „Pijane galije“, Smijem se i plačem u isto vrijeme, ne znam šta mi je, Zastani i saslušaj sad […]

Read more
Pjesma od zore satkana
On јануар 23, 2019 | 0 Comments

Žive žice grče tijelo, Sijenka ili novorođenče bih voljela da budem, Novorođenče na planeti bez krvi i suza, bez okova, bez osakaćenih lica, slijepih, gluvih…. Žice bih voljela da skinem na ovom svijetu… Previše su vezale srce od ljudskih ruku satkane, Previše su stegle žile da i krv moli da popuste…. Ono što surove ruke […]

Read more
Kameni ljudi
On јануар 16, 2019 | 0 Comments

Prevrćemo stranice napretka, Vratimo se pet koraka unazad, Gledamo u tačku koju crta daljina, Trznemo se, Maknemo ruku s ramena koja nas je potapšala. Na tren se izgublla vjera u sebe, u sve ono što je bila suština bivstva. Ne govori mi o ljudima, znaš Niče je govorio:„Budala je onaj ko se sapliće o kamenje […]

Read more
Sudbina umjetnosti
On јануар 14, 2019 | 0 Comments

Da li je istinska umjetnost osuđena na Mocartovu jamu ili Betovenov aplauz? “Odustao sam prije rođenja, drugačije i nije moguće, ali rođenje mora da se desi, on je bio taj, ja sam bio unutra, ja to tako vidim, on je onaj koji je plakao, koji je video svijetlo, ja nisam plakao, ja nisam video svijetlo, […]

Read more
Sinoć sam prevrtao svemir
On октобар 2, 2018 | 0 Comments

Sinoć sam te tražio u besanim noćima, napuklim ranama prevrtao sam svemir. Obrušiše se zvijezde na moju glavu meku kao zdrobljeno srce, tvrdu kao kamen koji neće da te izbaci iz ureza. Sinoć sam te tražio među netraženim, tamo gdje niko ne zalazi, šiblje mi okova podlaktice, bršljan mi se smota niz butine i ja […]

Read more