Utopljeni
On март 24, 2020 | 0 Comments | kultura, pesma, pezija u prozi, pjesma, Slavica Milošević |

Noć se krije u dan,
Sunce lažne zrake šalje da vjeruješ u prozirnu nadu…
Okrećeš se, sam si, došao si na prah Hadu,
Izgubio si se, vjerovao si onda kad rekoše da koz krv šiklja iluzija koja je otrov sladu.

Okrenuo bi se,
Nemaš snage,
Čitaš neuvjerljive sage,
Misli, nekad jake i moćne, postadoše slabe,
Reci mi gdje toneš?
Da li za tebe još uvjek postoji trzaj srca?
Možda ko u svima nezrelo je umrlo pod surovom istinom, nema više šta da kuca…

Koračaj tiho da ne probudiš žive,
One koji su ti pili krv, tiho su prosuli suze koje kao crvi po licu mile,
Vjerovao si im dok ti u leđa nisu zaboli naoštrene vile,
Pokušavaš da se umiješ vodicom preživljavanja,
U otkucajima pod zemljom bije osjećaj prokletog ponižavanja.

Zaluđeniku,
Ludi nesrećniku,
Sretniče noći i nesrećniče dana,
Koliko ti je promaklo ljubavi zbog onih koji su te slasno poslali na put do Hada.
Tražiš Otok,
Nema nigdje takvog Raja,
Došao si do samog kraja,
Sanjaš da češ pronaći stepenicu za pravednike Grada,
Ostani tu gdje jesi, u vatri, nemaš kud sada.

Prošao si vode, Stiksa i Kokita,
Crne topole te dozivaju da ostaviš osmjeh na umornoj zemlji rijeka,
Izgubio si duh, tražeći tijelo, postao si čedo Hada, dušo izgubljena, nejaka.
Vatrama beznađa tvoje srce je postalo naslada.

Viđen si na obali Lete,
Ostavili su te oni kojima si dao ruku nade,
Prijatelji su drugovali sa zaručnicima neprijateljstva i sujete,
Brz pogovora te predaše, da bi dan duže od tebe živjeli,
Što si dobro učinio, ne brini, neće ni da se sjete,
Izgubio si surovu igu na rijekama Hada, sanjarenja i osvete.

Pola duše i jedno tijelo baciće vode blizu obala Stiksa, Kokita i Lete.

More news