Riječi koje u očima ostaju
On мај 24, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kultura, pesma, pezija u prozi, pjesma, Slavica Milošević | Ознаке:

Jutros vidjeh Sunce bez zenica,
U mojoj duši presuši svaka molitva, molba i rečenica.

Rosa na čelo, prsti koji drhte,
Pitam se da li je ovo bio pravi put za nas koji povremeno skupljaju svoje raspale skute?
Jel umjetnost bira ili mi biramo nju?
Zašto nas stavlja u prazne ćoškove i napušta nas onda kada se zapitamo što smo mi tu?

Jel sve ovo iluzija ili stvarnost?
Meni su riječi svete ali me muči ova surova realnost.

Riječi se gaze,
Kidaju ih, kao najgoreg krvnika,
Protiv riječi se nepravedni dižu,
Za njih tajno umiru oni koji ih pišu.

Kome onda pišem, u čemu smisao?
Jel ovaj univerzum neke umjetnike sa svog puta jednom stijenom surovosti zbrisao?

Koračam….

Jedan korak,

Drugi,

Treći,

Četvrti,

Padnem,

Drhtim,

Umorila sam se,

Odustajem,

Peti korak,

Onda stanem…

Ostajem.

Vraćam se riječima makar dođavola pošlo sve,
Nekad sve što imamo za reći u nepomičnom pogledu staje,
Vrijeme odmiče, lagano nestaje.

Vraćam se kući,
Vraćam se sebi,
Sjedim na pod dok se znoj na meni ledi.

Da nisam ovo, ne znam šta bih drugo ni bila?
Već kad krenem nešto, nađe se neka rulja da mi siječe krila,
Sve te stijene, nek stoje, proći će, protiv sebe ne mogu,
Neće ni riječ da odustane od mene iako je nekad prijetila da moći će.

Riječi koje u očima ostaju,
Tiho šapuću, jedino one nikad neće da me izdaju.

More news