Trulo Sunce
On јул 7, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kratka priča, kultura, Slavica Milošević |

Gasim učmale svijeće nepostojanja,
Koračam preko prijateljstava koja značiše život,
Predah na tren srce i suze izdaji.
Tražih utjehu u noći ali me ni mrak ne sluša već me baca u ralje očaja, ne da mi da izgovorim riječi.
Grkljan mi je prerezan, prsti sporo pišu dok se pršljeni grče od bola…
Preko puta mene sjede najdraži, moji najdraži koji su me izdali na moje oči.
Bačene oči, sramne oči, slijepe oči.
Zgazih još jedno obećanje i predadoh se izdaji dok je ona radosno zabila nož pravo u nepostojeće srce.

Molim za utejehu.
Kako će ona doći kad osjećam da je sve umrlo u meni?
Kako se pokrenuti kad vam se izdajice smiju i mirno spavaju.
Kako noć to dozvoljava, kako ih sunce budi?
Zašto mene muči?

Pomislih da sam rođena da gledam razočaranja, da vadim rane sama sebi i gledam druge kako se slade mojim ostacima.
Ima li koga Gore?
Ima li pravde koja čuje kako se grkljan od očaja odupire vratu?
Ima li koga?
Imam li više tijelo?
Mogu li ustati?

Možda ću ovaj put ostati zaleđena jer… Dosta je bilo lažnih zavoja.
Nepokretan ne može da prohoda, nijem da progovori, ja više ne mogu da gledam i slušam…
Samo želim ako mi se podare koraci da odem dalje od ljudi, što dalje od tog hladnog oružja jer oni ne zabadaju i ne zadaju ožiljke, oni razdiru da i vječnost jedva sastavi ono što čovjek raskomata od surovosti.
Nijedna životinja ne može toliko mesa da pojede koliko čovjek može da popije krvi s osmjehom iz sujete ili bez razloga, voli miris trule pobjede koja odudara na bijednu sramotu.

More news