Poezija Šarli Simon Troi
On мај 1, 2020 | 0 Comments | Knjige, književnost, kultura, pesma, pjesma | Ознаке: ,


Čarobno prokletstvo

Od tvoje kose pletem postelju
za zvijezde, komete i meteore.
Razvijam jedra između tvojih bedara
i plovim prostranstvima
tvojih nabujalih grudi.
Čekam razapet na tvome treptaju oka,
crno kao najcrnja tišina.
Na mjesečini upijam miris kože od slonovače,
kože bijele kao snijeg,
bijele kao nevinost,
bijele kao smrt.
Na uzavreloj aorti se hranim ambrozijom Bogova
i pijem božanski nektar
iz tvojih mekanih dlanova.
Sa tvojih usana otključavam Erosa,
bijesnog i plamtećeg,
okovanog nepregašenim strastima.
Tvoji prsti kao očnjaci krvoločnih vukova
probadaju Bogove u mojim kostima.
Na vratu tvom okačena moja propast
koja se njiše na uraganu ljubavi.
Na tvojim fino izvajanim leđima
nožem crtam krug,
krug života,
da tvoja duša umire i iznova se rađa
u suzi Sunca.
Tvoj jezik lukavo vuče usnulo dijete u meni
ka stablu zabranjenog voća.
Čarobno prokletstvo mi se ruga iz tvog osmijeha,
a čarobni brijegovi tvojih butina
mi čupaju žile, nerve i kičmenu moždinu.
U tvom pogledu Meduze,
skamenjen stoji rob
i čeka smrtnu kaznu
što se drznuo da ušeta
u tvoj kameni vrt.
Ubij me odmah, šta čekaš ?!?
Ubij me,
da ne budem proklet kroz vječnost.
Ubij me,
da se opet rodim
i da opet isti pehar grijeha
na koljenima primim!

Jednost

Istetoviran
Lik Tvoj
Na kamenu
Kao drevni hijeroglif
Čuvam
Jer u njemu raste
Trešnjin cvijet.

Sunčeve dukate
Na plavom horizontu
Sadim
Jer u njima raste
Dijete svjetlosti.

Ljubav Božiju
U duši svojoj
Dozivam
Jer u njoj počiva
Tvoj anđeo čuvar.

Zakon prirode
U vječnom krugu života
Rađam
Jer u njemu ljubav
Ne zna za smrt.

Tvoje oči
U odrazu vodopada
Milujem
Jer u njemu pjeva
Tvoje srce.

Sunce i okean
U zagrljaj
Spajam
Jer u njima je poljubac
Hram vječnosti.

Po fosilima i kostima
Predaka tvojih
Preturam
Jer u njima su
Tvoji simboli.

Granice
Prostora i vremena
Brišem
Jer u njima
Ne postojiš.

U osjećaju blaženog mira
Blagoslovene oči
Sklapam
Jer u Bogu si
Jer Jedno si.

Molitvom te čuvam

Gori kandilo pred ikonama svetim,
jedina svjetlost u zagrobnoj tišini noći.
Molim se pokorno i vjerno,
riječi se pletu kroz bolom zapečaćene, nijeme usne…
Tek na zidu zatreperi svijeća plam-
Molitvom te čuvam!
Drhtave ruke stežu staru brojanicu,
koju natapaju kapi duše iz mojih uvelih očiju.
Neka se na mojim krvavim plećima
lome koplja dobra i zla!
Neka pali anđeli ukrste mačeve za moju dušu…
Izdržaću …
Ali tebe, anđele moj, ne dam-
Molitvom te čuvam!
Neka se rasprše crne slutnje nad nebom tvojim
i njihov pepeo poput groma
neka u mene udari…
Preživjeću …
Samo tebe, blagoslove moj, ne dam-
Molitvom te čuvam!
Gospode, koji si jedini smisao i put
pomiluj slugu svog
a meni podari krila anđeoska,
da na njima ponesem osvetnički teret života!
Šalji arhanđele svoje,
neka na svojim isukanim mačevima
donesu pobjedu i vjeru u božansku svjetlost
tamo gdje je već odavno iščezla!
Kroz molitvu,
sa pognutom i umornom glavom,
oborenim i beživotnim pogledom
i sa rukama na grudima ranjenim,
ime ti provlačim…
Kroz svaki šapat, svaku neizgovorenu riječ,
ime drago, voljeno
i od Božije milosti skovano.
Istrajaću…
sa hrabrošću u srcu
koju nosi vjesnik istine i ljubavi,
pravo da se tvojim anđelom čuvarom zovem-
Zadržaću!
Sa kopljem u desnoj
i zelenom palminom grančicom
u lijevoj ruci,
da presudim svakoj đavolskoj sili
koja se usudi da se nadvije
nad tvojim nevinim krilima,
ali tebe NIKAD, sudbino moja, ne dam!
Kroz molitvu te uzdižem,
molitvom te blagosiljam,
MOLITVOM TE ČUVAM!

Sve si ti

Ti si sve ono što prećutim,
kad sretnem samu sebe
u hodniku uspomena…
Ti si moj krst sudbine
koji živim i nosim na iskrvavljenim plećima.
Moja lomača,
dogorjeli pepeo
i vatreni let novorođenog Feniksa…
Moj nemir besane noći,
moj nedosanjani san,
moja besmrtna želja
koju ispijam iz čaše vječnosti…
Moja prva kap znoja
sa umornog čela,
moja prva misao
i moje dobro jutro
dok sviće još jedan sasvim izgubljen dan.

Sveti Gral

Premještam te iz pjesme u pjesmu.
Nikako da se uklopiš i smiriš u gnijezdu mog stiha.
Kao da je svaki nedostojan tvoje ljubavi
i kao da je svaki premali za tvoje nevine oči.
Ipak, u svakom stihu mi ostavljaš zvjezdane tragove i poruke
u kojima tragam za relikvijom tvog Erosa.

Dođi,
pokazaću ti kako pjesnik voli,
čak i kada o ljubavi ćuti,
kao o nekoj tajni koja je previše vrijedna da bi ugledala svjetlost,
previše blagoslovena za tvoju svetu krv.

Dođi,
okači se o okovratnik moje košulje
kao Isusovo raspeće.
Pokidaj tu dugmad i smjesti se na grudima mojim,
u lijevom džepu, tu pored srca
kao na mekanoj postelji svojoj.
Tu sanjaj i ništa ne brini.
Čuvaću ti san onako
kako se čuva Sveti gral.

Šarli Simon Troi
Sanjah te

Sanjah te sinoć u vatri i krvi,
u glasu što je parao užareno nebo.
U okovima svoje sudbine izgubljeni život tražiš…
Ne traži ga od mene!
Ovaj bezbožnik već odavno ne posjeduje vlastitu dušu.
Rastrzaše je anđeli i đavoli,
pojeli gladni vukovi i hijene dobrih i loših ljudi,
zapališe vječne vatre paklenog ognja,
razbuktaše strasti smrtnih grijehova
i ostaviše praznu ljušturu da odzvanja
i rastjeruje duhove vremena.

Sanjah te sinoć ledom okovanu,
u hiljadu snjegova, hiljadu blistavih glečera.
U sniježnom ogledalu posežeš za mojim dodirom…
Ne traži ga od mene!
Ovog bezbožnika su lomile izdaje,
lomile mu kosti i udarale u mozak
čiji vrisak razdire svemir poput džinovskog gonga.
Jedan udarac, pa drugi, treći i tako redom
ovo tijelo trpi oštrice njihovih zlih jezika.

Sanjah te sinoć kao moju i ničiju,
u tamnici mog propadanja avetima kradeš dane.
Tražiš zapaljenu baklju da umiriš tamu
u koju te je moja duša zarobila i ovjekovječila…
Ne traži je od mene!
Ovaj bezbožnik, gologlav i bos,
siromašan i jadan,
nikakvo blago drugo osim ljubavi nema,
ne poznaje nikakvu religiju veću od snage ljubavi.
Moja je ljubav i blagoslov i prokletstvo
i nagrada i kazna.
Za ostale jezike sam nijem i gluv,
moja nevažna pojava samo razumije jezik ljubavi,
koji je ogrezao u krvnim žilama mog bivstvovanja.

Sanjah te sinoć u vatri i krvi,
ledom okovanu,
kao moju i ničiju
i sve ti oprostih…
Sanjah te sinoć,
i nikad više.

More news