Vatra i Ništa
On јун 21, 2020 | 0 Comments | Beograd, Crna Gora, književnost, kratka priča, kultura | Ознаке:

POHVALA VATRI
„Ona nema nikoga
osim sunca i mene“

– Branko Miljković

Bijedna je ona poezija koja bistru vodu i pretvori je u vrtlog oštrog vira.
Univerzum ti je svjedok da ona vrijedi, da kao mač koji probija tešku kost boli.
Ona koristi najnježnije paukove mraže da bi te saplela u ambis istine gdje osjećaš zveket surovosti suočenja.

Čeka te tamo neko.
Ne okreći se…
Bojiš se da pogledaš svoje napisane riječi…

Voda te nosi, lome stjene ili vatra koja će izgorijeti kao strast i ljubav značiće moć rečenog.
Sve što je napisano ne pripada nama nego zvijezdama, Onome koji nam je dao malo vazduha, zemlje, vode i vatre da spojimo par iluzija i realnosti mješajući ih sa nesanicama i smijehom.

Bol nas rađa. Teške su to muke.
Svaki put kad se rodiš zveketom riječi udaren osjetiš miris šume u koju si napušten, sam vezuješ svoju pupčanu vrpcu i krećeš da koračaš. Pitaš se koliko će ta vrpca izdržati, ali ne mari dok god imaš smisao da stvaraš, ona će te održavati.

Stopala su ti puna trnja, ti se smiješ, prisjećaš, ali se vodiš talentom krvi, vode koje uništava zlo i vatre koja će te uznijeti.

Čekali su te odavno da ti ponude lažnu kožu, drugu priču, jer istina nije za tebe, laž je prijemčiva.

Pobjegao si kao vuk. Stojiš na stijeni, posmatraš ožiljke i jaukom dozivaš istinu.
Čuće je hrabri, to su odabrane zvijezde u koje gledaš.

Nije ovo za svakoga.
Živjeti i umirati svaki dan, dizati se, ustajati, padati, pa zašivati, soliti, sladiti svoja naprsnuća s osmjehom.
Suze rađaju snove, snovi rađaju bol, bol izrodi poeziju.
Pusti vodu da rađa i dozvoli vatri da ti nemilosrdno sazdi kosti da nijedan šakal ne može ih da pokida.

Nisi se rodio da ostaviš svoje djelo ulizicama blata, već da ga prepustiš jednoj zvijezdi zbog koje će te voditi i koja će ti prosipati vodu i vatru s malo vazduha pred tobom.

Ako si od sorte bijednih pjesnika, u ime vatre, zemlje, vode, vazduha i Univerzuma izdrži.

Ako ne ovdje na ovom svijetu, negdje će tajno u nekom okenu neka tvoja suza bol i stih ostati uklesani ako preživiš put koji je odabrao tebe.

Suze rađaju pjesnike, bol ih čini jačim, vatra im daje snagu da opstanu onda kada im svi kažu da odustanu od svog ludog poziva.
Možeš odustati, ali odustani sad i budi dio onih prosječnih, koji će čitati prazne stihove i kite se praznom slavom koja će hraniti trulo srce u kome nema vatre za ljubavlju, žrtvom i predanožću.

Vatra ili ništa, poeziji i pisanoj riječi se predaješ ili se od nje gromko odričeš.

Ja sam i voda, ona voda koja lomi stijene polako kada u nju svi prestanu da vjeruju.