Kad vukovi zaplaču
On новембар 4, 2019 | 0 Comments | Beograd, Blog, književnost, kratka priča, kultura, pezija u prozi, Slavica Milošević | Ознаке:

Kad niko ne govori s tobom ili ti licemjerno šalje iritantne osmjehe, ništa drugo ti ne preostaje nego da ostaneš sam sa sobom, sobom i sobom. Sobom duše svoje što je preostala i sobom što ti je ista ta duša zidove tvoje ledene mastilom samoće opasala.

Sama sa sobom….

Nikad ti nije bolje.

Što će ti drugi?

Ko su ti drugi?

Gdje su oni kada si samasa sobom?

Nekad dođu da te grle? Da ti udjeljuju komplimente?
To možeš i sama pred ogledalom.

Ovako sa sobom se krvnički rasplačeš, ojadiš zidove da niko ne zna, kad neko uđe opet su blistavo bijeli i osmjeh ti je na licu.
Osjećaš da si noktima iskasapila lice, da si žicama pokidala već rasporene raskrsnice, sve to vratiš na staro, tvrdoglavo derište voli da mu soba zaudara na miris vlažne zemlje.

Ti baš voliš miris vlage, zemlje koja te doziva, prošlosti koja ti lomi kičmeni stub.

Opet ta bjelina…

„Sine kako si?“
„Divno, baš ovo Sunce inspiriše…“

U meni Mjeseci počivaju, vukovi arlauču, samoća se stegla i uplašila sama od sebe a ja se divim nepostojećem Suncu…. Ali to tako treba da bi nas shvatili, prihvatili…
U meni hiljade Mjesečeva počiva, milion zvijezda je kao suvih suza je palo, ne krijem to, to zna samo onaj ko prepozna zenicu padalicu.

Večeras…. Pada pola mjeseca, malo nepostojeće suze, pregršt stisnutog bola i neki tihi vukovi se probudiše da me podsjete na sobu koju je obojila crvena boja ranjene duše.

Kad vukovi zaplaču čovjek je jedna mrva koja se pokori tom urliku, oni su u nama, žive, oni nas uzdižu i satru, onda kad nas obore, hiljadu strijela krvi lipsa po bjelini sunčane sobe i niko ništa ne vidi.

Tako je lijep i sunčan dan dok vukovi arlauču, dok zvjeri plaču nad slabostima čovjeka, dok mi biramo samoću radije nego ljude, zato u takvima poput nas vukovi i žive.

Sjena Mjeseca se pomjera, samotnjak spušta glavu, krik pada u zaborav i jedno biće naizgled ljudsko nastavi da živi u lancu ishrane drugih zvjeri zvanih ljudi i tako sve dok jednog dana vukovi ne zaplaču nad onima koji izabraše samoću i pustinju, Mjesec i rasplakanu zvijezdu, njihov zov i odboj ka svemu onome što trulo zvjerstvo može učiniti onima koji su drugačiji.

Ranjinjivost je odraz časti a ne slabosti, kvave strijele neće nikad pogoditi licemjere i one koji su se veoma dobro privikli na konformizam i lagodnost života.

More news