Suzne oče dječaka koje mirišu na đurđevak
On септембар 29, 2019 | 0 Comments | Blog, književnost, kultura, pesma | Ознаке:

Kao što obećah mom drugaru Romu da ću za njegovu dušu napisati nešto o Đurđevdanu, evo… Ovo je više poetski, sentimentalno i od srca tom divnom djetetu.

“Proljece na moje rame slijece
djurdjevak zeleni
djurdjevak zeleni
svima osim meni”

Đurđevski ustanak je obilježivo jednu tragičnu priču, zalivenu suzama, gorkom pjesmom i potajnom nadom. Ono što boli one koji znaju ovu priču je to da ovo zapravo nije pjesma veseljaka več urlik zarobljenika da se otrgnu lanaca zarobljeništva.
Kao da nisu ljudi, Romi i Srbi su potrpani u teretne vozove, imam utisak da se osjećala odvratna vlage. Poslednje dane, sate, odlučili da provedu gromkim glasom, da se zapamti kako su nevini otišli u smrt.
Bol su liječili grlom koje je polako posustajalo, međutim, okupatori su ubrzo zatvorili prozore tako da se dosta zarobljenika pogušilo, 2000 je preživjelo, 1000 je skončalo u vozu vjerovatno sa stihovima na usnama. Peostali ili vjerovatno velika večina su stradali u Jasenovcu.
Čitala sam naslove da vas priča o Đurđevdanu može slomiti.

Ne mislim tako, mislim da smo mi poslali toliko lomljivi da ne umijemo da kažemo obično: „Ne“ a kamoli da pustimo glas kad je najteže, okruženi smo neznalicama i poltronima, koji bi pjevali najgore samo da im je dobro..
Zar nije ironično i sramota da se ta pjesma suza, bola i krvi pjeva na svadbama?
Zar u tom slučaju ne možemo pokazati herojizam za one koji su dali glas za slobodu. Šta smo mi? da li smo postali ignoranti na krvoprolića bez trunke savjesti?
Ali ne, dajte „narodu“ samo dajte pića i kolača…

„Evo zore, evo zore,
Bogu da se pomolim,
evo zore, evo zore,
ej, Đurđevdan je,
a ja nisam s onom koju volim.“

Zora nije uslišila molitve već su duše otišle u fabriku pakla…
Bilo bi divno da dok čitamo razmišljamo, da dok slušamo razumijemo tekst, jer sramota da riječ ovako tragična pjesma izvodi na slavljima uz pijančenja, igranje, veselje.
Pitam se da li iko mari za bol tih duša koje su opjevale svoj odlazak u smrt, sigurno nisu zaslužile da se danas ova pjesma izvodi uz primitivne pijanke.

Kad pijete, igrate i pjevate uz ovu pjesmu jel imate išta ljudskog u sebi da kađete da imate mrvu savjesti i saosjećanja?

Dobrodošli u društvo nebrige i bezosjećaja.

Posvjećujem ovaj tekst djetetu sa divnim osmjehom i potajnom tugom u očima za koje vjerujem da će naći svjetlo budućnosti, jer znanje spašava. Nisam mogla biti imuna na to kad me dječak od trinaest godina zamolio da napišem istinu o ovoj pjesmi.

More news