Sudbina Sizifa i čekanje Goda kao bivstvo apsurda

Sudim Sizifu koji je kotrljao stijenu pa mu se vrati na pleća,
Sudim Beketu što je perom čekao Godoa,
Sudim nama, piscima što filosofija apsurda pada na podsmijeh kao sizifova stijena na nevinog čovjeka.
Sudim Kamiju…

„Ako se apsrd sukobljava s našim elementima nada, ako osjećamo da apsurd zahjteva, da bi ostao, neprihvatanje, vidjećemo tada da je on izgubio svoj istinski lik, svoj relativni karakter, da bi ušao u vječnost, u isto vrijeme neshvatljivu i nezadovoljavajuću“

-Alber Kami

Međutim da li mi sudimo sebi kad sežemo komformizmu, možda aspusrd jeste neshvatajući, ludački akt, ali je mrva koje se razlikuje od brloga prašine.
Neki apsurdi možda imaju lik, možda čekanje ima svoju suštinu?

„Vladimir: „Kako bi bilo da se pokajemo?“
Estrogan: „Zbog čega?“
Vladimir: „Pa eto… Ne moramo ulaziti u pojedinosti.“
Estrogan se sjeća mape Svete Zemlje i blijedoplavog mora od kog bi ožednio.“
Mi smo davljeni žedni, apsurd se prepliće sa istinom ili u njemu leži jednostavnost?
Vladimir: „Trebalo je da budeš pjesnik“
Estrogan: I bio sam (Pokazuje na svoje dronjavo odijelo) Zar se ne vidi?“

– Beket

Godo nije najavio da će doći on ćuti do istine ili apsurda?
Da li kraj njega leži Sizifova stijena?
Da li se ona odvaljuje na dronjava odijela?
Na odbačene, potlačene i drugačije?
Koga mi čekamo?

Ti?
Vi?
Ja?
Godoa?

Sizifa ili možda stijenu, njih lako skotrljaju oni koji nikad nisu čekalii koji su sebe izgubili ne u apsurdu već u beznadežnom pokušaju puzanja do istine.

Sudite,
Sada je vama dato da sudite onim u dronjavim odijelima, onima što čekaju i kotrljaju stijene.
Nije apsurdo, smrt vam se smije ni ona vas ne bi uzela koliko su joj izjedene duše smiješne, sudite, dok sami svojim sudima ne odredite brdo čekanja i oštrice spoticanja koje su vam nekad bile smiješne, apsurdno zar ne?

Možda je apsurdno, mi dronjavi, sigorno se nikad nismo pokajali ako vrijeme pokaže da smo bili pjesnici.

„The time is out of joint“
– Hamlet

More news