Opravdanje
On мај 21, 2019 | 0 Comments | Beograd, Blog, književnost, kratka priča, kultura, Slavica Milošević | Ознаке: ,

Sve krvi i porijekla u meni pritajeno ćute.
Okrenem glavu, ne govorim više o njima, jer takva su lica, sude iz priča ne pitajaću za rane.

Što pričati?
Kome pričati?
Gluvima koji i dalje misle da ste prevrtljii preverant?
Meni samo srce govori i voli, voli moje predke, krv, sve nasleđeno, volim sve koji ne mrze, ali se u ovaj svijet uvuklo toliko sujete da većina mrze bez razloga.

Nekad sakrijete ko ste,samo se nasmijete i odete.
Ranije me je boljelo to da prećutim, osjećala sam se kao da me lavina leda guta, više ne boli, dovoljna sam sama sebi i dovoljan mi Svemoćni koji će me voditi putevima dok mi je suđeno a ne provalijama. Tako su me tješili, te vjerujem da je to istina.

Više se ne pravdam, kad sam , nasmijem se.
O porijeklu je, shvatila sam glupo govoriti, barem u mom slučaju.
Što god uradila biće redovi zavjera iza moje rečenice. Mene osmjeh čuva i snaga neodustajanja jer kao što je Lebović rekao „Da sam u Aušvicu plakao danas ne bih bio živ“.
Prvi put nakon te golgote je zaplakao u Somboru kada je vidio da mu je porodica pobijena, plakao je u parku ali udahnuo vazduh slobode.

Šta je sloboda?
Kome poklanjamo suze?
Kome dajemo život?

Poklanjam sve onima prije mene i onima koji su uz mene ali znam da plakati neću, nateže je suzdžati suze na prividnoj slobodi dok gorite u vatri nepravde.

Riječi branim jačinom.
Krv znanjem.
Sebe odlaskom od pogrešnih ljudi.

Ponekad pogledam u nebo i zamolim ga da zadrži neku suzu, jer neki od nas nisu tražili razloge za pravdanje i nadljudsku snagu da suzdrže plač kad na tren ostanu sami.

Nakon isplakane krvi, posustale snage za objašnjavanjima, na kraju sve što preosta je boriti se do kraja, dok kraj ne dođe po nas i onda ga uzdignute glave pogledamo u oči i pitamo ono čuveno: Zašto?

More news