sr
Žive žice grče tijelo, Sijenka ili novorođenče bih voljela da budem, Novorođenče na planeti bez krvi i suza, bez okova, bez osakaćenih lica, slijepih, gluvih…. Žice bih voljela da skinem na ovom svijetu… Previše su vezale srce od ljudskih ruku satkane, Previše su stegle žile da i krv moli da popuste…. Ono što surove ruke […]
Read more
Prevrćemo stranice napretka, Vratimo se pet koraka unazad, Gledamo u tačku koju crta daljina, Trznemo se, Maknemo ruku s ramena koja nas je potapšala. Na tren se izgublla vjera u sebe, u sve ono što je bila suština bivstva. Ne govori mi o ljudima, znaš Niče je govorio:„Budala je onaj ko se sapliće o kamenje […]
Read more
Da li je istinska umjetnost osuđena na Mocartovu jamu ili Betovenov aplauz? “Odustao sam prije rođenja, drugačije i nije moguće, ali rođenje mora da se desi, on je bio taj, ja sam bio unutra, ja to tako vidim, on je onaj koji je plakao, koji je video svijetlo, ja nisam plakao, ja nisam video svijetlo, […]
Read more
Sinoć sam te tražio u besanim noćima, napuklim ranama prevrtao sam svemir. Obrušiše se zvijezde na moju glavu meku kao zdrobljeno srce, tvrdu kao kamen koji neće da te izbaci iz ureza. Sinoć sam te tražio među netraženim, tamo gdje niko ne zalazi, šiblje mi okova podlaktice, bršljan mi se smota niz butine i ja […]
Read more
Da li želiš malo moje neosoljene krvi na tvom dlanu? Želiš li da te odvededem po mojim šumama traženja i gubljenja? Da skočimo sa stijene u more beskraja i da se gledamo u oči pune ponosa, ljubavi, vatre i hladnoće koje polako jede plavetnilo? Želip li da upalim izgorijele svijeće koje su tananao potpaljivale moje […]
Read more
„Ljudima su potrebne knjige koje budu kao udarac pesnice po glavi. Knjiga moraju da bude sjekira za zaleženo more u nama“ – Franc Kafka Ovako je govorio Austijanac, porijeklom Jevrejin koji je napisao jedan od može se reći najmističnijih klasika svih vremena „Proces“. Da li je proces bio predviđanje Holokausta ili da li je Kafka […]
Read more
Ne budite mrtve krvi što se zapekoše od koraka napuštenih. Ćutite. Ne budite mrtve lađe čijeg su lađara valovi nemilosrdno udavili, vatre silnih duša se ne smilovaše dok je pružao ruku za spas. Ne budite uspavano dijete, koje se probuditi neće u čovjeku, nekima su surovi rasporili osmjeh i sjaj u očima. Ne budite moje […]
Read more
Večeras su gorijele baklje, jake kao otkucaji srca pred umirućem, Večeras je jedva osvanulo jedno lice, kažu bilo je pred uginućem. Palila sam svijeće da slijepim očima dam malo svijetla u tunelu mraka, nego se sviće izgasiše, dunu neki vjetar na njih se obruši kao pokvarena ledina, oronula santa. Hodala sam ulicama velikih gradova, prsti […]
Read more
Satkali mi nesanicu svilene riječi izdaje i samoće, govorili su da će brzo otići i da samo žele tu noć biti kraj mene… Svila mi je milovala lice, kao slučajno mi je šaputala sve moje boli, samoća je pritiskala srce, ostala sam da ćutim jer i kapci su me izdali, ne daju mi da zaspim […]
Read more
Napušteni teatron sahranjuje moju dušu… Glumci prolaze kao silujete kroz moje lice i kožu…Koliko riječi, likova, pisaca, knjga…. Reflektori, to svjetlo u teatru je suviše jako, blista kao mjesec koji je odlučio da mi umre na rukama. Prolaze, čitaju Šekspira, trujem se Balzakom, i dobijam cvijeće Bodlera. Divne li noći, divnog li teatrona, samog napuštenog […]
Read more